Avantura zvana “Europsko veteransko prvenstvo u plivanju na otvorenim vodama”

Pregledano: 1.539

Na impresivnom kompleksu Bazeni Kantrida u Rijeci, odnosno na plaži ispred kompleksa, čast Posejdona u Europi branili su Mato Smrdelj, Martin Žagar i Vaš skromni izvjestitelj.

Plivalo se ukupno 5 km, 2.5 km u smjeru Opatije pa nazad. Prijavljeno je bilo oko 450 plivača od Estonije do Španjolske, pri čemu ih je ipak većina došla iz Italije.

Dan prije samog maratona, u petak, održan je službeni trening (na kojem nisam bio) i tehnički sastanak (na kojem jesam). Tamo su nas izvjestili kada treba doći plivati, kamo se treba uputiti, kojim smjerom ćemo plivati, što smijemo obući te o ostalim tehnikalijama koje su smatrane dovoljno važnima da ih se podijeli s natjecateljima.

Avantura je međutim započela mnogo ranije – već sredinom kolovoza prilikom ispunjavanja formulara, plaćanja, slanja mailova s podacima i slikama, odabirom majica, potragom za dokumentom o odricanju odgovornosti, ponovnim slanjem podataka i slika te slanjem novog dokumenta o odricanju odgovornosti, a nastavila se spoznajom (dan prije utrke) da, nakon dva poslana maila s podacima i dvije slike, organizatori I dalje nisu imali sve moje podatke niti slike.

Očito već spremni na takve situacije, primjetno iscrpljeni premda i dalje vrlo ljubazni domaćini, upisali su sve podatke na licu mjesta. Moju profesionalno napravljenu fotografiju zamijenili su onom spontano snimljenom mobitelom.

Dva tjedna mailanja i 10 minuta kasnije, moja akreditacija je bila spremna – tj. od nje su me dijelila još samo dva potpisa, od kojih jedan na izjavi o odricanju odgovornosti (istoj onoj koju sam već bio poslao mailom). Ispada da nije moguće previše se odreći odgovornosti.

S akreditacijom čvrsto u rukama i na putu prema hostelu, morao sam se ipak vratiti i još malo gnjaviti strpljive volontere i organizatore. Sitničav kakav jesam, nisam bio zadovoljan statusom trenera koji mi je akreditacijom (neočekivano) dodijeljen. Treći pokušaj je konačno uspio i ja sam, kao svaki pošteni natjecatelj s akreditacijom, mogao mirno na počinak.

Dan natjecanja počeo je laganom kišicom. Vjetar je bio neznatan, a sunce bi se tu i tamo ukazivalo kroz rupe u oblacima. Sve u svemu, vrijeme je obećavalo dobre uvjete.

Plivalo se po starosnim skupinama, odvojeno za žene i muškarce, u razmacima od po pola sata. Svaka skupina dobila je plivačke kapice vlastite boje, a uručeni su nam i čipovi za registraciju prolaska kroz cilj.

Mjesto početka trke bilo je smješteno nekoliko desetaka metara od obale. Prvi val natjecatelja krenuo je u 10 sati. Matina i moja trka počinjala je točno u podne.

Nekoliko minuta prije podneva 26 plivača u tamno plavim kapicama, svi starosti od 40 do 44 godine, uputilo se prema startu. Pod nama jato riba i nekoliko ronilaca.

Točno u 12 sati, 3 minute i 8 sekundi sirena sa sudačkog broda označila je početak trke. Već nakon nekoliko desetaka metara voda oko mene se smirila i ja sam se našao na početku dugog i samotnog puta do cilja.

Bove su raspoređene svakih 250 metara, dobro vidljive, premda baš i ne drže pravac. Nakon četiri bove otkrivam da zapravo nisam sam. Nekoliko metara iza mene pliva Estonac. Šest bova, okret i grč u listu dalje, Estonac je odlučio ne pratiti me više. Dok se njegova plava kapica ispred mene polako gubi iz vida, mišić se konačno opustio, a ja odahnuo. Društvo mi ostaju praviti jata špara i crneja koji plivaju mirno, nesvjesni drame koja se odvija iznad njih. 3.5 kilometra. Više se ne osjećam sam. Svako malo me predtiže neka crna kapica iz sljedećeg vala plivača. Prolaze pored mene kao da sam plutača. Nema veze, još dužina staze jarunske lige i na cilju sam.

Jedna bova pa još jedna …

Konačno se vide i bazeni.

Kraj više nije daleko. Cilj dolazi gotovo nenadano. Mora da sam pogriješio u brojanju bova, no ne žalim zbog toga. Ruke su već teške.

Izašao sam pomalo teturavo. Na obali me dočekao Mato, koji je već izgledao odmorno i Sanja iz kluba Berislav Gauš, koja je plivala u valu prije našeg.

Tuširanje u hladnoj vodi, odmor, diplome, biranje i kupovina majica, ručak, još malo odmora. Diplome su tiskane na kvalitetnom papiru i potpuno su besplatne (ipak je ovo Europsko prvenstvo).

Po objavi rezultata shvatio sam da nisam bio zadnji. Dvadeset i jednu minutu iza mene stigao je Belgijac, dok je jedan od Nijemaca izgleda odustao.

Rezultati u skupini Muškarci 40-44:

Mato Smrdelj – 13. 1:24:31
Dinko Srkoč – 24. 1:47:37

Na kraju, bilo je to zanimljivo iskustvo. Puno ljudi sa svih strana Europe, akreditacije, plivačke kape, natjecanja u skupinama, stroga regulacija ulaska u prostor natjecanja. Sve u svemu, nešto novo u odnosu na domaće maratone po Jadranskoj obali.

More nije bilo (pre)hladno, jata riba su razbijala monotoniju plivanja, Bazeni Kantrida i pripadajuća plaža u pozadini upotpunili su doživljaj natjecanja.

Usprkos nekim nedostacima u organizaciji, vrijedilo bi sve ponoviti.

Za sve vas u kojima je autor uspio potpaliti plamičak pustolovno-plivačkog duha, Europsko veteransko prvenstvo na otvorenim vodama 2018. godine biti će održano 8. rujna na Bledu.

Hoće li mi se tko pridružiti?