Uz Vesnu se prisječamo prošlog ljeta i najmasovnije open water utrke u Hrvatskoj!!
Prvi vikend u devetom mjesecu već je 17 godina rezerviran za Porečki Delfin, plivački maraton za sve i svakoga.
Meni je ovo bila 11. uzastopna godina i deseti put za redom da plivam svih 5000 m. To je moj prvi i kao takav najdraži maraton. Naravno i Željkov prvi, a da li mu je i najdraži morat ćete pitati njega. Pogodnost je što u Taru, kojih 10-ak km od Poreča u pravcu zapada, imamo (točnije on), nazovimo je, vikendicu. Tako mi idemo na pravi vikend. Krećemo u petak odmah s posla i vraćamo se u nedjelju. Uvijek zivkamo drage nam plivače da nam se pridruže, ali nekako ostajemo bez odziva. Svima je to puno. Mislim, na tri dana. Bez veze. Ja mislim da je to taman. U Taru je taj vikend obično Tarska fešta koja traje tri dana. Muzika trešti po cijele noći, nešto se krčka na sve strane, štandovi sa svim što vam ne treba, a možete se prijaviti i na trčing maraton od 10 km. Da se zaokruži događaj. On je subotom popodne tako da se stigne i odmoriti od plivanja, ko treba. A u nedjelju je i Učkarski sajam. Taman na povratku. Ogromna gužva. Cestom preko Učke skoro brže i lakše pješke nego autom, ali za sve ostalo ipak bolje autom. Pa ko voli može i to obići.
Vratimo se Delfinčeku.
Subota ujutro, lagano doručak i pravac Poreč. Parking u šumici i do starta kratka šetnjica. Vrijeme savršeno i bez mane, pravo plivačko. Toplo, ali ne vruće. Čipkasti oblaci na nebu lagano skrivaju sunce. Vjetra nigdje. More ko staklo. Ravno. Idealno za plivanje. Gotovo da bi odradila dva kruga! (HA, moš’ mislit!)
Gužva na prijavi, a komentator već najavljuje start Cro Cup-a. Profići kreću u 9:00, a široke narodne mase od 9:30. Znači još nije 9 a mi smo već tu. Odmorni i raspoloženi. Popunjavamo prijave, plaćamo, pružamo ruke da nam izmjere tlak, odemo na upis broja na rame, uzmemo vreće za garderobu. Ove godine su se malo stisli. Manji su šatori sa medicinskim sestrama i braćom koji mjere tlak, a i prostor za garderobu je znatno manji. Bit će gužve kasnije, jer sad se samo predaje, a poslje će se i predavati i tražiti vreće sa oblekom. Crocupovci su već krenuli. Da nema čamaca u pratnji ne bi ni znali dokle su već doplivali. Eno ih tamo, vidiš?!
Onako „cjepljeni” crvenim flomićem po ramenu, presvučemo se u adekvatnu obleku, natrackamo se kremama, „uhapsimo” nekog da nas slika, predamo vreće sa stvarima i spremni smo na uron. Da i ove godine nas je troje u ekipi. S nama je i naš prijatelj plivač kojeg nikako da dobijemo u Posejdonovce, ali pliva redovito s nama u drugom angažmanu. I već ima nekoliko Delfičekovih medalja.
9:30 – čudo ljudi krenulo je u osvajanje plavih metara i kilometara. Široki tepih ljudskih glava sa ulaza u more polako se formira u sve užu stazu uz špagu sa bovicama. Pričekali smo par minuta pa smo krenuli i mi. Ja sam najavila petaka, a njih dvojca dokle im se bude dalo. Sve u svemu nema čekanja i paralelnog plivanja već svak za se travu pase, točnije u konkretnom slučaju, guta more.
Nekako sam se iskobeljala iz početne gužve. Prvo skretanje kod malo većeg balona, i sad pravac do 1500. Još je gužvica ali nije problem. Kod 1500 osjeti se lagani rasap plivača. Ali se povećava pojavljivanje meduza. Onih smeđih klobuka bez dugih žarnjaka. Kažu da nisu opasne. Na potezu od 1500 do 3000 bilo ih je u nekoliko navrata, što pojedinačno što u grupi. Moram priznati da mi nisu drage i svaki put kad je / ih vidim malo se trgnem, usporim, zaobiđem. Za razliku od mene Željko ih ni ne vidi i dapače jednu je poklopio rukom u zamahu plivanja i nikom ništa. Svejedno, ja ih izbjegavam.
Prošla sam brod na 3000, još malo do špica, onda okret i pravac cilj. U ovom dijelu sunce ide u oči, ali ove godine vrijeme nas i dalje mazi. Prozračni oblaci i dalje su na nebu tako da sunce nema onu jačinu. Savršeno. Bilo bi šteta ne isplivat petaka po ovakvom vremenu.
Konačno cilj. Popenjem se na rivu, slikalo me. Pogledam sat na ruci i onako ćorava na blizu (ali zato vidim meduze na daleko!) uspijem shvatiti da je to nešto malo ispod 1:50. Super, baš sam zadovoljna sama sobom!
Dadoše mi majcu i medalju. Za 5000m – zlatnu. Moja deseta. Uzmem komad voća, okrenem se i tu je Željko. I njega je povuklo vrijeme i more pa je odradio svih pet.
Krenemo po vreće s robom da se presvučemo. Malo je gužva, ali brzo smo dobili svoje. Odemo do tuša. Ove godine su ostavili karticu. Inače ti treba bar dva puta po dvije kune da se otuširaš. Presvučemo se i odemo u potragu za našim frendom, kad naletimo na Posejdonovce.
Viktorija, Mario, Zdravko. Došli iz Zagreba na plivanje i odmah natrag. Dali smo im kratke upute i pitali za namjere. Viki i Mario su rekli zlatna sredina tj. 3000m, a Zdravac je nekud pobjegao. Sigurno je sreo još poznatih plivača. Moguće i Posejdonovaca. Ajde Sharki dopiši ko je sve bio…
Nađemo i svog frenda. I on je na zlatu. Kaže bilo je tako dobro da nije htio prekidati.
Eto. Vrijeme čini čuda (i zapamtite ovu rečenicu). Izvadimo bonove i krenemo po pravi ljetni, zapravo pravi mnogoljudni gablec: grah sa kobasicom, već narezanom. Da se ne prejedemo. Djevojčice djele porcije baš kako treba. Da je bilo, više ne bi valjalo.
U šumici na putu povratka prema autu je restoran u kojem već tradicionalno nadoknađujemo dio tekućine izgubljen u maratonu. Sjednemo, naručimo, gledamo more i pratimo one koji još plivaju. Nekako nam se čini da se muče više od nas. Pa da! Digo se vjetrić i razbio ogledalo mora. Sad ima valova. Nisu veliki, ali sigurno ne pomažu.
OK, dosta je bilo. Idemo doma tj. u Tar.
Mene još uvijek drži euforija što sam isplivala petaka ispod 1:50! Param nebo nosom i uskoro se prizemljih. Doslovno. Par stepenica na putu dodijelilo mi je još jednu medalju. Ljubičastu, sa preljevima.
Sjećate se rekla sam da vrijeme čini čuda: gledala sam neslužbene rezultate maratona na stranici Porečkog Delfina. I Viktorija i Zdravko i Mario su plivali 5000. Zdravko je bio minutu brži od mene, a ja minutu brža od Viktorije. Za nevjerovat! Eto što radi vrijeme. Mislim na eng. weather a ne eng. time. Kod nas je sve ista riječ pa može malo buniti.
| Rang | St. broj | Vrijeme | |
| 136 | 1037 | Zdravko Stefanovski | 1:44:58 |
| 147 | 283 | Vesna Jakšić | 1:45:57 |
| 151 | 1036 | Viktorija Ivić | 1:46:21 |
| 161 | 282 | Željko Pavlin | 1:47:53 |
| 432 | 1035 | Mario Vukušić | 2:39:45 |
Ja sam si već zaokružila i rezervirala prvi vikend u devetom mjesecu dogodine (01.-03.09.2017.). Za Porečki Delfin, naravno.
A vi?
Idemo skupa?