Može li bitka biti dobivena ili izgubljena zahvaljujući smo jednom jedinom čovjeku? E, može! I još kako. Recimo izvidnica. Pošalje krive podatke i sve ode … da ne kažem!

Priznajmo da je za prvi vikend u rujnu bilo svakakvih, uglavnom nepovoljnih prognoza. Dapače, čak je i službeno maraton Porečki delfin bio odgođen i prebačen sa subote na nedjelju. A ja, zahvaljujući BP (Boljoj Polovici), imam mogućnost smještaja tik do Poreča. Sitno 12-ak km dalje. U Taru.

I tako u petak direktno s posla FIJU via Istria!

U subotu ujutro poluoblačno ali ugodno. BP onako na sabaile pokosi travu i tek tad na doručak. Na svu sreću, jer je u tom momentu počelo kišiti. Strpljen spašen. Kiša je prestala negdje blisko 11 sati. Obišli ribarnicu, dućan i nezaobilaznu birtiju. Razmišljamo kako je ta kiša bila sitna i da je šteta što su prebacili plivanje na nedjelju. Nama se činilo da bi bilo baš idealno za maratoniranje. Nema sunca da te prži i da ti ide u oči, mirno, toplo. No, dobro. Nismo mi tu domaći, valjda oni znaju. Srdele za ručak pa siesta. Već je debelo prošlo pet kad smo odlučili da se ipak bacimo u more. Reda radi! More toplo, a horizont – mračan! I ta mračnost se približava. Brže bolje smo se pokupili i vratili kući. I opet na svu sreću i u zadnji čas. Zahladilo. Počelo puhati i prosula se kiša ko iz kabla. Lije samo tako! Žurno zatvaram škure i prozore.

Nazovem Brunota u Zagreb i kažem to što je: hladno, kiša lije. Doduše, ogradila sam se da nisam sigurna kako će biti sutra, u nedjelju, jer i danas u subotu je bilo svega od vremena. I Zagreb odluči, dijelom zahvaljujući mom izvještaju, da preskoči ovaj maraton, na veliko razočarenje Viktorije.

Isti vikend kad se održava Porečki maraton u Taru je Tarska feša (a na Učki Učkarski sajam). Inače je gužva da ne možeš pogledom proći, ali ove godine ništa. Štandovi prazni, ni prodavača ni kupaca. Jedino se muzičari pripremaju jer su na nadkritoj pozornici. Naravno radi se i klopa jer i oni imaju nekakve šatore. Ljudi da ih možeš na prste izbrojiti. Kako znam? Pa, oko desetke, nešto prije kiša je stala i mi smo prošetali. Pogledala sam u nebo. Vide se i oblaci i zvijezde. Razvedravanje?

Nedjelja. Sunčano, nebo plavo. Ima oblaka, ali se čini da se rasplinjuju. Onako, malo prohladno, što bi rekli friško, ali od najavljene bure još ni “B”. Lagani doručak i kreni put Poreča. Vrijeme sve ljepše. Još je malo hladno ali oblaka više gotovo da i nema.

Uzmem mobitel. Halo Bruno, oprosti … i pospem se pepelom! Što da radim, šteta je već urađena. Na startu je vidljivo manja gužva od uobičajene. Ispišemo prijave i platimo kotizaciju. Dobijemo svoje brojeve, standardno blok za ručak i još nekakvu plastičnu karticu. “A ovo je?” pitam tetu koja mi je to sve pružila, a ona kaže: “Popust od 30% na akvapark!” I to sa smiješkom. A ja – SMRZ! Zemljo, otvori se! Ima Viktorija da me utopi u žlici vode! Zeznula sam stvar na kvadrat! Izgleda da sam tih par trenutaka prilično glupo izgledala jer mi je teta počela tumačiti gdje i što glede akvaparka. “Ne, da, hvala, sve OK” promucala sam i otišla mjeriti tlak. Samo da Viki to ne sazna. E, više se ne petljam ni u kakve tuđe odluke. Čitajte novine, gledajte televiziju, slušajte radio, guglajte. A ne da se ja osjećam krivom do pol maratona!

Cro cup je počeo na vrijeme i dok su pustili start rekreativaca, oni su već debelo odmakli. Uspjela sam vidjet tamo negdje na pol puta službene čamce i naslutiti plivače.

Čekali smo do zadnjeg da se presvučemo jer još uvijek nije bilo toplo, čak ni na suncu. A bila je i gužva u prvih par minuta starta. S obzirom da je to prava fešta, komentator stalno nešto priča i zove ljude da se pridruže. Između ostalog rekao je da nema ni morskih pasa ni meduza. Ovo za morske pse mu vjerujem, ali za meduze nisam sigurna. Viđala sam ih tu i tamo prijašnjih godina. Recimo jednu do tri. Ha, zato ih je ove godine bilo. Na prvih 300 metara prva. Fina klobučara. Do 1500 još tri, a na potezu oko 2000 do 2500 bogme bar nekih desetak. Nije mi bilo ugodno. Poslije više ništa, ali sam svejedno vrtila glavom i buljila u mutnjikavo more.

Izađem na cilju. Baš nas je došla tako jedna grupica jedan za drugim. Još jedan porečki petkilometić je iza mene. Deveti u nizu. Prema mojem satu to je bilo negdje oko sat i pedeset. Ispod dva sata. Ja zadovoljna. Slikalo me, upisalo na listu, dalo mi medalju i majicu. Uzela sam krišku naranče i limuna. Pogledam prema cilju i vidim BP. Eto i njega. Super.

Tuširanje, presvlačenje. Klopa – ove godine grah.

Komentator obećava rezultate najkasnije u utorak na internetu.

Pričekam da čujem ko je apsolutno prva među ženama. Karla. I to je OK. Odemo na pivicu i to je to.

Ponedjeljak. Zove me BP na posao. On je prije mene pogledao da li su stavili rezultate. Jesu. On je isplivao za 1:55. Bravo! A ja – pitam. Ti ništa kaže on. Kako ništa. Lijepo.

Nešto su sprčkali i ja sam na listi “bez vremena”. A ja očekujem službene rezultate! Za poludit. Pa neka neko kaže da nema Boga!!!