A gdje je ta daleka obala? I kako smo do nje došli? Radi se, naravno, o međunarodnom amaterskom plivačkom maratonu Vrbnik – Risika, održanom u subotu, 25.07.2015. u organizaciji udruge Parapet, a daleka obala je uvala Sv. Marak podno Risike. A tog dana događaji su tekli kako slijedi…
Čiribiribela Mare moja, odoh u marine – pjevušio sam tog jutra dok sam išao prema mostu u Novom, gdje sam očekivao još nepoznat broj neustrašivih, koji će tog dana prkositi elementima – uz blagoslov Posejdona, ako može, ali spremni na sve. Osokoljen spoznajom da imam podršku dobrih dupina, koji su me pratili na treningu (hvala najsestri Ružice Vinodola!), ni ja nisam imao nikakvog straha, te sam im se mogao pridružiti…
U Crikvenici nas je čekao prijevoz preko kanala kakav se samo može poželjeti, jedrilica s dva prekaljena morska vuka za kormilom – kapetan Marino i njegov prijatelj Baćo, a podršku nam je davao i mali Jan. Ekipu neustrašivih se ovdje okupila u punom sastavu, kako slijedi – Bruno (ml.), Filip, Ivan i još jedan (ja!), Kazimir, i najiskusniji Nenad, s mottom: Homo si plivat!
Na vrbničkoj rivi svi smo se skupili i počeli stvarati kemiju potrebnu za uspješan nastup, svatko već na svoj način i uz svoj najdraži stimulans. Bilo je tu svega, od ružičastih kapica, preko biranog ića i pića, pa do bodrenja uz pjesmu i druženje. Nekima je dovoljno i samo vizualizirati cilj i slavu koja tamo čeka – najiskusniji, poput Brune (st.), znaju da je najvažniji sadašnji trenutak. On ga je iskoristio da s nama podijeli novo – čuo je, naime, iz (ne)provjerenih izvora da će, uslijed slabije berbe lani, vina na cilju biti samo za najbrže. Je li to bio samo lukavi pokušaj diverzije i stvaranja panike kod konkurencije, efektni motivacijski trik, ili nešto treće – ostavljam drugima da ocijene. Sigurno je samo da amaterski duh i zajedništvo koji krase ovaj maraton ni u jednom trenutku nisu bili narušeni. Krenuli smo zatim u vodu, zbližili se svi na kup, hrabreći se još za nastup, a kad su organizatori procijenili da smo svi tu i da se stvorila odgovarajuća kemija – uslijedio je iznenadni start!
Koji su odabrali pogrešni ili presnažni stimulans, krenuli su euforično, prejako, te već nakon prve okuke, tj. rta, razmišljali o odustajanju. Ili je problem bio u naglom lijevom skretanju, koje neki ne mogu izvesti?
Kako god, svi su se uspješno izborili sa svojim demonima i završili utrku, a to je ono što je najvažnije. Uz napor volje, pa makar bez koljena i s bolovima u ramenima, poput našeg nezaustavljivog Brune – koji se osim toga može pohvaliti i s tri generacije na utrci – ako ga ikad nešto i zaustavi, kad do tog dođe, nasljednici su spremni – zet Marijo i unuka Viktorija – njih troje predstavljalo je Posejdon na ovom natjecanju, ostvarivši vrijedne rezultate. Bravo svima, svim natjecateljima!
Ubacit ću i kratki osvrt na neke detalje same utrke, iz svoje perspektive, budući da su neki zamijetili da to zanemarujem opisujući sav kolorit popratnih događaja. Nakon gužve na startu, krenuo sam odmjereno, dišući na tri, kako nam je davno savjetovao Zdravko. Uskoro sam ostao sam, pokušavajući neuspješno pronaći orijentir, bijelu kućicu na odredištu. Plivajući dosta blizu obale, naišao sam na jednog od mlađih plivača i plivao zajedno s njim neko vrijeme. Procijenivši da se treba udaljiti od obale, odvojio sam se od njega i obale i kroz neko vrijeme ugledao orijentir, što mi je dalo krila, pa sam pojačao i ubrzao ritam zaveslaja, a kroz neko vrijeme i disanja. Do cilja sam prestigao još jednog plivača i u punoj brzini uglisirao u cilj, ne imavši pojma o tome kolika je vrijednost ostvarenog rezultata. Ipak, kad je za neko vrijeme u cilj ušla i ljuta konkurencija od prošle godine, mogao sam se zadovoljno posvetiti plutanju po zaljevu, nasukavanju na obalu, i ostalim igrama naše morske braće…
Nakon utrke, potrebno je bilo stvoriti drukčiju opet kemiju, ali uz podršku organizatora, udruge Parapet, tu nije bilo nikakvih problema. Ukusne su nam šurlice poslužili! Vino su točili, grlo smo močili! Vrijedne su nam nagrade podijelili! A kad je proglašen pobjednik (čestitke!), na poticaj navijača iz publike, uzeo je mikrofon i krenuo s poznatim stihom: “Postoji obala gdje more je čisto…” Ajmo svi!
Pokazalo se još jednom da je Parapet udruga u punom smislu te riječi, zaslužuju same pohvale, a mi ćemo se uvijek rado odazvati, i ako je ikako moguće, doći i sudjelovati na utrci, na najšarmantnijem od svih maratona, kako su to sročili najiskusniji i najelokventniji.
Toliko, pokušao sam objektivno prenijeti svoj subjektivni doživljaj, za komentar rezultata molim pomoć Brune i Zdravka, a Bruno može dodati i koju kratku, u svom stilu. Uz pohvale i zahvale organizatorima (usput, rezultati su brzo objavljeni i na web stranici udruge), puno njih upućujem i ekipi koja mi je omogućila da u stilu stignem na start, kao i da se vratim nazad u Novi – Nenade, Marino, Kazo, Filipe – hvala!
Za kraj – dvije kratke za Brunu i ostale, u slici i riječi…
Pogled s jedrilice barbe Marina, koja je do vječne slave i vjerojatno najboljeg momčadskog rezultata (po plovilu) ponijela naš primorsko-kontinentalni miks neustrašivih – Crikvenica u pozadini, i kao priprema za nadolazeći maraton, Brunin savjet – gađajte lijevi upornjak!
Bruno odgovara slikom od tisuću riječi… (ili tisuću i jedne?) Pitanje? Evo jednog – Bruno, kad ćeš odustati od plivanja? Drugi neka pitaju dalje, Bruno je spreman…