Rogoznica. Meni posebno drag maraton. Zbog njega možda i plivam. Godišnji odmor vrti mi se oko te Gospe i 15. kolovoza. Zbog njega propuštam Šilo-Crikvenica, a i Međugorje, Mariju Bistricu, Trsat, Lourdes. Sada kad ljetujem u Rogoznici, ako mi se baš ne da plivati, svakodnevno preplivam barem njegovu dionicu 2200m. Nekada je to bila avantura, a sada mini maraton.

Ako ne nađemo objavu, da Rogozničkog maratona nema, onda ga svakako ima, kažu organizatori. Uspomena je pola litre Jane i majica. Sponzor krafni s pekmezom ove je godine zakazao.
Na maratonu se ne očekuju da pliva netko daleko od Rogoznice i zato počinjemo u 8:00. Onako „dok se ne dignu valovi”, a to je ionako organizirano “za našu dicu”. Bude to i u 9h, ako se kao ove godine čeka Karla. Ipak Split je šezdesetak km niz magistralu.

Mjesto održavanja je predio Lozica i plaža na Lozici i neizbježni Beach Caffe. Već u sedam počinje skupljanje, užurbanost. Iz zvučnika trešti dance, naravno i Dino. Srećem poznata lica. Jakovci iz Swibira. Tata Goran sudjelovao na IRONMANu:

Nema puno stvari koje treba dovući. Barkarioli koji sudionike voze na start u zaljev petstotinjak metara prema Rogozničkom Zmajevom jezeru, 15. kolovoza ukazuju se u Lozici bez poziva. Plutače koje bi trebale pomoči usmjeravanju plivača i pronalaženju cilja, ove godine nisu se pojavile. Valjda sam zato plivao preciznije i kraćom rutom nego ijedne godine.
I tako, kad Karla stigne (Nisam o njoj stekao loš dojam. Jednostavna cura i ima zgodnu sestru.) ukrcamo se u brodice i krećemo na start u uvali Koprišće.

Srećem i Branimira. Dvojca branimo klupske boje. Nama Vesne, nema Ivone.

Skok u more, poravnavanje i pucanj sa sudačke brodice. Ode Branimir. Smjer pusti otočić Lukvenjak kojih petsto metara pred nama. Treba ga obići sa pučinske strane i naći smjer prema cilju u uvali Lozica.

Na startu gužva. Nekako se borim za poziciju. Oni najbrži su već daleko, ali ja još uvijek u gužvi. Izgleda da ima puno Slovaka, Čeha i drugih žabara moje klase. Lukvenjak je prvi cilj. Blizu je, oštre stijene strše iz mora. Stalno je blizu. Ispod tamno plavetnilo. Lukvenjak još uvijek blizu. Na dohvat ruke. Lulja se iz moje perspektive kao barka. Još uvijek je blizu ali ne i tu. Turiram u prazno. Izgleda da sam pretjerao u startu. Sprint je za finish, a ne za start. Ipak evo nazire se dno i počinjemo birati putanju iznad oštrih stijena ponegdje za visinu vala ispod površine. Luljaju se lijevo, desno kako sa pučine dolaze valovi. Nakon pet-šest minuta razgledavanja šarolikog podmorja opet plavetnilo. Hvatamo smjer prema uvali Lozica. Nadam se da ovaj čamac ne stoji, nego polako plovi u smjeru Lozice. Biram smjer njegove prove. Čini mi se da ostavljam grupu ili smo se raširili. Obala pred nama na kilometar i pol izgleda ravna. Znam da nije. Puna je uvala. Koja je prava. Gledam vrhove brda u Rogozničkom zaleđu. Puno puta su me ove sirene zavela u krive vale pa sam uz obalu kvario rezultat i stizao poslije škvadre iz ‘kvarta’. Ipak pratim brodicu ili ona mene. Ispred mene grupa. Izazov. Probati ću barem zbog rezultata. Pokušavam se ispružiti i uživati. Nama još puno, desetak minuta, a onda tek na godinu. Nisam siguran kuda. Plaža je već puna kupača i navijača. Lijepe djevojke, a kakve mogu biti, u moru do raskoraka sa do prsa podfrknutim majicama pružaju listiće sa rednim brojem. 45! Sada treba otiči do sudačkog stola i upariti to sa brojem na ramenu. 42 minute! Bolje nego proteklih.

Medalja za najmlađeg i najstarijeg sudionika. Najstariji je 61. godište, sramota. Kategorije su ‘sportaši’ i ‘rekreativci’. Ženski, muški. Dobnih kategorija nema. Ja sam ‘sportaš’ jer branim plave boje Posejdona i takmičim se sa Karlom i Ivanom Šitić, pobjednicima Rogozničkog maratona.

Karlu slijede dvije meni nepoznate djevojke. Možda ih prepoznate na slici, a Ivana dva blizanca iz Mađarske. Ljudi ljetuju ovdje. Slijedi podjela medalja u navedene četiri skupine. Zatim zahvale, diplome i plakete jer ovo je 20-ti Rogoznički maraton.

Bilo je lijepo kao uvijek.

Vidimo se na 21-om.