Tek smo iz Zagreba stigli u Rogoznicu, kojih sat i pol južno od Zadra, a ja već planiram sutra u Zadar, pa dva i pol sata trajekta do Ista. A na tom trajektu stotinjak ljudi, a svi u sponzorskim majicama, lanjskim ili ovogodišnjim s amblemima maratona od Istre do juga Lijepe Naše. Uglavnom tvrde da Ist i njihov maraton zaslužuju ovo putešestvije, rano ustajanje i pretjecanje čeha i poljaka koji se vuku magistralom na povratku svojim kućama u smjeru Šibenika i dalje, a i tridesetak km preko dozvoljenog po A1 na relaciji Šibenik-Zadar. Drago mi je da zaslužuje, jer nije bilo lako uvjeriti ženu da rano ustane dan nakon dolaska na godišnji. Tek ucjena, ‘dobro onda ne idem ni ja’, urodila je pozitivnim odgovorom. Jutarnja izmaglica. Jurimo do Šibenika. Crta je puna svih četrdesetak kilometara, ali ima dovoljno ravnih dionica. Česi i poljaci ionako raspoređuju snagu. Daleko je sjeveroistočna Europa. Da nije tako vozio bi za njima, valjda? Mislim si, tako ću i ja na maratonu. Pa neću pretjerivati, nikad nisam! Uostalom dva dana prije, doktorica mi nije dala onaj papir sa kojim možeš plivati i na još dva-tri maratona osim onih dvadeset na koje možeš bez. Tlak mi je bio previsok. Sam sam kriv, bio je četvrtak, a ja nisam otišao na trening u našu kadu. Nisam popio ni tabletu koja navodno regulira tlak, ako jako, jako vjeruješ. Amen.

Uglavnom, uletjesmo na autoput. Cijena 26 kuna u jednom smjeru. Nazad ćemo možda u razgledavanje magistralom. Trajekt kreće u 9:00h, a ja nikad bio u južnom Zadarskom pristaništu Gaženici. Dobro je imati rezervu vremena. 160 na sat nije pretjerano, izlaz sa autoputa vodi direktno u Gaženicu. Dvije trake novog asfalta. Dozvoljeno 80, svi voze 130. Vremena u izobilju. Parkiramo na makadamu preko puta asfaltiranog parkinga u nadi da će cjelodnevno parkiranje biti jeftinije. Možda je i bilo. 30 kuna. Kupujemo karte za trajekt. Trideset kuna po osobi. Nećemo povratne jer je povratak tek u 20 i nešto s dolaskom u Zadar u 22:30 i nešto. Vraćamo se katamaranom u 16 i nešto. 45 kuna po osobi. Naravno ne u Gaženicu nego četiri kilometra bliže centru. Zadnji autobus za Gaženicu u sezoni otišao je u pol dva. Taxi 48 kn. Vičem ženi neka zaokruži na 50, nije taksist kriv.

Pred razjapljenim raljama za ulaz automobila u trajekt srećemo Zrinku i Dinka. Tu su i Dinkovi navijači, sinovi. Dok je stariji pročitao sva četiri toma ‘Rata i mira’, mlađeg je Dinko morao skidati sa svih brodskih ograda i jarbola tijekom dvoiposatne plovidbe. U glavnom na cilj je stigao zagrijan. Vjerojatno je tu tajna njegovih desetak minuta prednosti u cilju pred mnom.

Presjekli smo rutu, prije tjedan dana održanog maratona Preko-Zadar. Ovako kilometar-dva od obale Preko ne izgleda tako daleko. Želja još živi kao i nada. Možda do godine.

Ugljan, Molat, Ist. Obišli smo Ist cijelom dužinom i ušli u dalji, zapadni zaljev. Slična vala, u kojoj se pliva maraton nalazi se i na istočnoj strani otoka i iz njenog plićeg pristaništa katamaran će nas vratiti u Zadar. Ove dvije vale gotovo da dijele otok na dva manja.

Iskrcavanje. Prvo maratonci i djeca. Uska betonirana staza spaja obale otoka na najužem dijelu. Gužva, oduševljenje. More tirkizno. Pretječu nas moto kultivatori. Ima i automobila. Stvar prestiža. Ne vidim čemu drugom na Istu služe. Prijave prema listi na deblu bora u hladovini. Jasno, nema me na spisku. Prijavio sam se na portalu prije nepunih dvanaest sati čim sam nagovorio Snježanu. Nema veze, može i prijava ‘on site’. Po dva broja flomićem na ramena i lopatice. 151. Malo faktora 30 na ramena i leđa. Trk po dva gutljaja vode prije starta u WC kafića na mjestu događaja, pusa ženi i startna linija.

Starter je registrirao tek treći signal suca i označio start. Krenuli smo u gužvi i krivudanjem napravili još veću, ali ne za dugo. Ugledao sam Dinka i držali smo se zajedno iako je on vukao lijevo, a ja desno k obali. Na akon petstotinjak matara otplovio je Dinko desno i ubacio u višu. Kad sam ostao sam orijentirao sam se prema otočiću Benušiću kojeg je trebalo obići i predstavljao je cilj prve polovice maratona. Valovi su malo pojačali, ali u smjeru Benušića. Točnije dvjestotinjak metara previše prema kopnu i trebala je oštro okrenuti i hvatati Benušić koji kao da je bio malo brži. Sa sudačkog čamca su mi nevoljko nakon upita pokazali smjer cilja. Bez toga bih bio jedini sudionik maratona Ist-Zadar u vlastitoj organizaciji, jer se prolaz između Ista i Molata sam nudio.

Dalje je bilo lako. Velike žute plutače na 2km, 1km i crvena 0,5km do cilja. Negdje između prve dvije sustigao sam Lika sa brojem 19. Nije se dao, ali niti ja. Vukli smo jedan drugoga i nismo se usudili pokušati bijeg iako mi se činilo da bi mogao. Mislim si ako odem naprijed opet ću upasti u letargiju i devetnaestica će me prešišati negdje s krive strane a da neću ni znati. Zato bolje je rame uz rame. Nekada pol metra razmaka, nekad bi nam se ramena sudarila, ali kilometar i pol rame uz rame. Nisam morao niti provjeravati smjer jer je to kolega radio. Samo sam pazio da se ne sudaram s njim jer me i dalje vuklo desno. Zadnja plutača. Zar je moguće da ima još 500? Mogu ja. Držim kolegin tempo. Nema šanse da mi pobjegne. Ipak predosjećam da će imati snage za sprint u zadnjim metrima. Možda je vrijeme da malo pojačam i možda ga slomim. Mlađi je ali četiri kilometra nije napravio prednost. Ma što mi to treba? Bolje da stignem živ i pošaljem doktorici razglednicu s Ista.

Ne dižem glavu, korigiram smjer prema suparniku. Ne želim vidjeti kako se oznaka cilja presporo približava. More je sve pliće. Prekrasna boja. Ribice! Pa da daleko smo od kopna. Ovo je otok sa bogatim podmorjem. Da vidim gdje devetnaestica. Možda treba korigirati kurs? Gledam desno nema ga, lijevo nema. Voda ispred se pjeni. Dižem glavu, prošli smo ciljne plutače još dvadeset metara. Pokušavam maksimalno ubrzati. Dva zamaha i gotovo. Ruke kao da nisu moje. Jedva se krečem i dugoprugaškim korakom. Ipak dvadeset metara nije ni naša kada. Devetnaestica me čeka na cilju. Stisak ruke i zahvala za dobro druženje.

Ulazak u cilj ovjekovječen u full HD-u. Hvala Snježani. Na razglasu AZRA. Baš za mene. Iako u moru, noge baš i ne drže, a cijelim putem su se vukle. Izlazak. Brisanje i ovogodišnja zelena majica za uspomenu sa Ista. Kolač od Zrinke protiv gorčine u ustima. Dinko već marenda. Stigao je desetak debelih minuta prije. Sigurno je našao prečicu. Karla je uhvatila i raniji trajekt. Brudet od ugora je odličan. Mogao bi repete ali neću. Treba misliti na liniju. Za dva dana je Rogoznica. Na razglasu Film, Aerodrom i opet AZRA. Čudan neki DJ. Na Istu nisu čuli za Huljiča, Tomphsona ili Hrnića? Daleko je Ist. Krećemo prema ne dalekom pristaništu. Katamaran će uskoro stići. Doviđenja Ist. Volio bi.