Nagovorili me (teško žabu u vodu natjerati, hehehe) da idem plivati u Raslinu, 5 km, na Prokljanskom jezeru.

Vele, prošle godine je bilo nevrijeme sa velikim valovima nakon starta i više od pola plivača je odustala, kao i barkaliola.

Pogledam najavu, piše da je Prokljansko jezero na ušću Krke. Nije mi baš sve jasno, pa Krka se ulijeva u more, pa vidim da ide najprije u Prokljansko jezero, pa onda tek u more, pa ajde da to vidimo i probamo. A kad već idemo da bar znam kud idem. Tu je bila još jedna dilema, pisalo je „bočata“ voda, e kaj to sad znači?
Malo sam „proguglao“ i pronašao

„Jezero je površine 11 km2, koje se nalazi u donjem toku rijeke Krke, a povezano je s morem uskim kanalom koji završava kod šibenske luke.
Zbog povezanosti s morem, voda u jezeru je u donjim slojevima slana, a pri površini slatka. Sjeverni dio jezera je plitak (u prosjeku 4 m),
dok je južni dio dublji (10-20 m). Uzvodno se rijekom Krkom dolazi se do nacionalnog parka Krka. Prokljansko jezero je prirodni fenomen – kriptodepresija – jer mu je površina iznad površine mora, a dno ispod razine mora, te zbog svoje ljepote i raznolikosti privlači sve veći broj turista.
Sad smo mogli ići isprobati da li je to točna kaj piše o toj „bočatoj“ vodi i da li se možda može i piti.
Kao pravi ranoranioci, da izbjegnemo turiste sa istoka koji se sele na more i gužvu na auto-cesti, dogovor je da me Hanza „pokupi“ i krećemo u pola četiri ujutro.
Normalno, cesta je već bila „popunjena“, ali se našlo malo mjesta i za nas u lijevoj traci i „deri Pero“ prema jugu.
Nakon odvajanja za Split već je sve više auta na odmorištima, a manje po cesti, pa možemo i malo brže dalje i nakon 3 i pol sata vožnje, ovaj put bez stajanja, evo nas u Raslini.

Vidimo da smo ipak malo prerano krenuli, jer su se organizatori tek počeli okupljati, ali sigurno je sigurno. Bolje da smo malo prije na mjestu događaja, nek da se nerviramo u nekoj „sporovoznoj“ koloni i računamo da li budemo stigli na vrijeme. Odmah obavljamo formalnosti sa startnim brojevima i idemo do kafića.
E tu su već Suzi i Dubravka, koje su tu spavale.

Malo po malo počinju se okupljati prijavljeni plivači, kojih ima više od sto, na ugodno iznenađenje organizatora, a što je prema informacijama, duplo više nego prošle godine. Čujemo da se i organizator potrudio, bolje i više oznaka – bov na svakih par sto metara, a na 1000 metara stiroporne oznake preplivane udaljenosti.

Dočekali smo 10 sati sati, vrijeme za start i dobili informaciju da je voda ugodna, 26°C, vrijeme gotovo bez vjetra, sunćano i gotovo idealno. 5 km ispred nas sa okretom kod druge obale na 2,5 km.

Utrka je u plivačkom CRO-CUP-u pa onda ide određeni protokol i konačno možemo krenuti. Glavni sudac daje znak za start i krećemo. Po običaju idem u zadnji red i puštam sve one brže nek krenu, a ja ću polagano na začelju, pa možda nekog i prestignem. Ta „bočata“ voda me nije za početak baš oduševila, a budemo vidjeli dalje, možda i bude poslije za piti.

Nakon start pojavljuje se morska trava, a to mi baš ne izgleda kao neki dobar znak, očito je, po mojoj pretpostavci, jugo, ali idemo. Primjećujem da ipak nisam zadnji, ali da i neke pomalo stižem i da mi je dosta plivača relativno blizu ispred mene. Malo mi je nezgodno da su oznake s lijeve strane, a dišem na desnu. Trave više nema, ritam plivanja mi je dobar, voda nije za piti, ali nije ni preslana. Malo po malo dolazim do okretišta, tu su i suci i pokušavam jednog plivača s lijeve strane prestići, jer se u tu stranu okrećemo oko bove, a on, izgleda nezna kaj bi. Tu je dosta plitko, ali se nisam uspio nasukati.

Nakon okreta, vidim da je 54 minute, počinju se osjećati valovi, mislim da s juga. To znači da je to razlog za morsku travu na površini kod starta. Primjećujem da kad pogledam, uvijek moram skretati lijevo prema bovama i mislim si, opet struja i malo više plivanja bude.

Nakon jedno 500 metara od okretišta pojavljuje se ili stižem neku „plavu kapicu“ i koja ispred mene pliva „cik-cak“, 20-30 metara u lijevo, pa isto tak u desno. Ko da je „pijani“ i totalno bez orijentacije. Malo ga puštam u tom „lutanju“, pa malo pojačam i ostavim ga. Usput razmišljam gdje je prijatelj Bruno, kojeg sam u Zadru, prije 4 tjedna, uspio prvi put pobijediti, ali nastavljam dalje.

Baš mi paše da su bove-oznake tak često i da mogu napraviti na vrijeme korekciju i ne se previše vračati na liniju plivanja. Kak se približavam cilju i obali, smanjuju se valovi i opet se pojavljuje trava.

Nijednog plivača ne vidim blizu, pojačavam dužinu zamaha.

Vidim rivu i cilj, oznaka, pa još jedna. Još malo pojačavam i nikak do cilja. I evo konačno. Pogledam štopericu 2:04:34 i zaustavljam je.

Gotovo je.

Na brzinu računam i nekaj mi ne štima i mislim da kod plivanja nisam dobro videl vrijeme na vuri, ali tak je točno. U povratku sam plivao sat i deset minuta ili petnaest minuta duže.

Uzmem vode i malo se osvježim i vidim da stiže „plava kapica“ i da je cca 2 minute iza mene.

Sad je tu već i Hanza sa stvarima, a stiže prijatelj Bruno.

Ovaj put četiri minute iza mene. Čestitamo jedan drugome i „častim“ ga s hladnom vodom organizator i priča mi da sam opet i ja plivao cik-cak i sigurno jedan km više nego je trebalo. Dobro to sam primijetio da sam se u povratku stalno morao vračati na lijevu stranu da bi držao liniju.

Odemo na tuširanje, presvlačenje i gustiramo si grah, a kad tamo nema više. Bili smo prespori, pa je za nas samo kruh i kobasica, bez senfa, ali smo zato išli na repete.

Konačno je proglašenje. U ženskoj konkurenciji očekivano je pobijedila naša olimpijka Karla Šitić, ispred prošlogodišnje pobjednice Anje Trišić.

Kod muških je u fotofinišu pobijedio “za dužinu prstiju” Duje Milan ispred Ivana Pažanina.

Zdravko Varaždinski je sa 1:53:05 bio na 69. mjestu, a ja sa 2:04:34 na 74. mjestu.

Nastupilo je 28 žena i 85 muških ili ukupno 113, a ja sam imao startni broj 113.

Većina plivača je drugi dan produžila na plivački maraton, za Buško blato u BiH na 5 km.