19. Rogoznica 15.08.2015.
Praznik Velike Gospe je pravo mučenje za plivače maratonce. Prijavljena su tri maratona (koliko ja znam) i treba se odlučiti: ili na otoke (Vis i Krk) ili na kopno (Rogoznica i Crikvenica). Da, da znalce ipak nisam zbunila Krk i Crikvenica su zapravo jedno te isto i zove se Šilo-Crikvenica.
Raport sa ovog potonjeg i Zagrebu najbližeg već imamo.
Sljedi Rogoznica.
Hej, jel ko bio na Visu?
Obećala sam u prošlogodišnjem izvješću da trebam ponoviti Rogoznicu pa mi je bilo lako odabrati. Vrijeme je početkom osmog (mjeseca) do maratona bilo izuzetno vruće, a more ko lušija, pa sam razmišljala o odustajanju. A onda sam saznala da je mala Predragova Dora otplivala u neke druge vode i odlučila sam plivati za nju.
Zbogom Dora, stisni se uz Posejdona i čuvaj nas!
15.08.2015. em subota em praznik em sam na godišnjem, a ustajem u cik-cak zore. Di to ima???!
Došla sam u uvalu Lozica u Rogoznici. Bacila pogled ljevo desno – niko poznat. Ali je zato vrijeme obečavajuće. Prozračni oblaci sakrili sunce. Taman da je lakše pratiti orjentire za pravac.
Procedura poznata: plati pa plivaj. Organizator se malo raspričao i zahvaljivao volonterima i na taj način kupio vrijeme za one „od zadnjeg časa”. Ušli smo u čamce, kojih je ove godine bilo malo više nego lani, te sretno prebačeni do vodenog starta.
Kad sam ušla u more učinilo mi se da je malo hladnije znači i ugodnije za plivanje. Super. Po običaju uvijek se nekog (a ovdje izgleda uvijek iste) mora ganjati da se vrate do zamišljene startne linije. Nije mi jasno, kad već ima toliko volontera i čamaca da ne mogu razvući nekih 50 m konopa sa par zastavica između dva čamca i onda svi iza linije. No dobro, nije na meni da ih učim njihovom poslu.
Zvižduk, ne s Bukovca nego iz čamca, i počeli smo mlatiti rukama i nogama po moru! Desnim ramenom oko otočića Luvenjaka i kad ga ostaviš iza sebe to je već nekih pola puta.
Tu negdje sam ulovila dvojcu i priljepila se k njima. Poslje sam shvatila da sam jednog izgubila – ne znam da li je zaostao on ili nas dvoje. Prepustila sam njemu da ganja pravac, ja sam tek tu i tamo podigla glavu. Sve OK. Kad sam naslutila da je kraj vrlo blizu probala sam sa odljepiti i … lupila u neke napuhane dječije čamčiće, što li. Dok sam se iz njih iskobeljala čovjek je uredno presjekao ciljnu liniju par sekundi prije mene. E pa neka mu, zaslužio je.
U plićaku su nam ljupke hostese dijelile naše „apsolutne” brojeve tako da znam da sam apsolutno 41. uplivala u cilj.
S tim papirićem otišla do zapisničkog stola da me uteftere na listu.
Vrijeme 40:14. Ja zadovoljna. Pogotovo što sam zaboravila kako sam plivala prošle godine.
Tradicionalno dobili smo vodu i krafnu (može se i ponoviti!).
Malo sam se još zadržala na plaži, opalila par fotki, dočekala „delfinaša” tj plivača koji je svih 2200 m otplivao delfinom. Isti onaj koji je to odradio i prošle godine. Svaka mu čast.
Nisam dočekala rezultate. Oblaci su se razmakli i postalo je opet vruće. Ušla sam u auto i potražila odmor u hladu doma svoga u Primoštenu.
